Oblak u žutom kaputu

Jedna je od prekrasnih slikovnica koje smo pročitale u zadnje vrijeme “Oblak u žutom kaputu”. Priča je to o oblaku na koji padne žuti kaput jednog padobranca. Oblak ga se ne može riješiti jer bi to značilo i njegovo vlastito uništenje. No, ipak, kad nađe nekoga koje je taj kaput potreban, oblak je spreman žrtvovati vlastito postojanje.

Ako vi volite nježne, tople priča, onda je ovo definitivno za vas. Ovo je slikovnica o nesebičnosti, dijeljenju, dobroti, žrtvovanju. O svemu onom što imamo običaj zanemariti u ovom našem užurbanom materijalnom sebičnom svijetu.

Meni osobno ovo je najdraži tip slikovnica – prekrasno ispričana i nježno ilustrirana emotivna priča. Svi smo opterećeni stvarima. Ja prva priznajem da ne mogu izaći iz knjižare praznih ruku iako na policama imam dovoljno slikovnica da čitamo sljedećih godinu dana. Treba nam svima ponekad neka ovakva slikovnica da nas malo protrese i natjera na promišljanje. I malenima i velikima. Ova vam slikovnica pruža pouku koja je vrlo primjenjiva u svakodnevnom životu. Rastopit će vam srce, natjerati vas da stisnete svoje malene čvrsto uz sebe i jednostavno budete zahvalni na svemu što imate.

Čarolija zagrljaja

Danas tipkamo o slikovnici “Čarolija zagrljaja” koju je napisala i ilustrirala Dubravka Kolanović, izdavač Sipar, cijena 110 kn.

Priča je to o Medi i Vučiću, prijateljima koji vrijeme provode promatrajući zvjezdano nebo. Najednom ugledaju crveni trag koji vodi do ruba šume gdje pronađu malenoga izgubljenog došljaka iz svemira. Medo i Vučić na sve mu načine pokušavaju pomoći da se vrati kući te nakon svih bezuspješnih pokušaja, otkriju da su njegovo gorivo – zagrljaji.

Kao što možete pročitati, sama je radnja vrlo jednostavna, no način na koji je priča ispričana je baš pogođen: priča teče bez predugačkih opisa i prevelikih digresija, a ono što je ovdje zaista posebno jest taj neki ton kojim je prožeta svaka rečenica, prepun nježnosti, topline, zabrinutosti. Sviđaju nam se i ilustracije u bojama sumraka – nema tu grubih linija i oštrih prijelaza – sve je nekako razblaženo, nježno i boje kao da se prelijevaju jedna u drugu – siva, plava, ljubičasta, crvena. A osobito nam se sviđa završetak – zagrljaj kao nešto zaista čarobno i moćno.

Likovi su vrlo simpatični. Medo i Vučić, iako divlje životinje, izgledaju jako pitomo i dobroćudno. Prestrašeni su kad ugledaju neobičnog došljaka, no taj strah od nepoznatog ne sprečava ih u tome da mu pomognu. Strah prerasta u zabrinutost, a zabrinutost u tugu i bespomoćnost kad shvate da su njihovi pokušaji neuspješni. I tako pokušavajući utješiti malog svemirca, sasvim slučajno otkriju kako ga spasiti i vratiti kući. Mali pak svemirac odudara od svih svemiraca koje smo dosad srele (u slikovnicama, naravno). Uopće nije ni velik ni zastrašujuć, skroz suprotno, puno je manji od Mede i Vučića i kroz cijelu priču ne progovara ni jednu rečenicu, no sve mu emocije možete pročitati iz njegovih crnih velikih očiju.

Nekad baš sasvim slučajno naiđete na nešto što vas oduševi. Takva je priča s ovom slikovnicom. Odabrana nabrzaka, a baš je pravi maleni dragulj. Najdraži nam je dio kad Vučić odluči, vidjevši tužnog svemirca nakon još jednog neuspješnog leta, pokloniti mu svoj crveni balon:

“Izgleda pomalo tužno”, primijetio je Vučić, “ipak ću mu dati svoj balon.”

Tako jednostavna rečenica, no svaka će mama i svako će dijete znati što to znači kad nekome želiš dati svoju igračku samo da ga utješiš.

Jeste li vi čitali koju slikovnicu naklade Sipar? Skrivam u ormaru već neko vrijeme njihovu “Priču o Vilmi Špigl” koju smo dobile na poklon J.  

Što me čini hrabrim?

Slikovnice Heidi i Daniela Howartha inače jako volim i veselila sam se kad sam otkrila ovu malenu zbirku koju čine slikovnice Zašto se bojim?, Što me čini tužnim?, Što me čini sretnim? i Što me čini hrabrim?. Dosad smo pročitale dvije: Što me čini hrabrim? i Zašto se bojim?. Ova mi kornjača nešto nije baš sjela pa sam posudila Zašto se bojim? da vidim je li do mene ili do zbirke. Pa evo naše mini recenzije. 

Priča govori o maloj kornjači koja nakon rođenja, nakon izlaska iz svoje ljuske, svog jajeta, mora požuriti do mora i mora biti hrabra jer oko nje vrebaju opasnosti, a ona je, naglašava se, sasvim sama, bez mame i tate. Među morskim algama upozna još mnogo sebi sličnih kornjača i pratimo je dok ne ostari. Priču naravno prati mnoštvo ilustracija iz morskog svijeta i života kornjače. 

Pretpostavljam da bi se s malenom kornjačom trebalo poistovjetiti dijete koje se nađe u neobičnoj okolini i nepoznatoj situaciji, na primjer ostavljeno samo u vrtiću. Slikovnica bi ga trebala ohrabriti i ojačati mu samopouzdanje i vjeru u sebe. Malena kornjača uspije se dokopati mora, pronaći prijatelje i sretno živjeti i sam tekst prepun je ohrabrenja i pozitivnih poruka. 

Prema naslovu slikovnice, mislila sam da je ova priča isključivo usmjerena na dječje emocije, a kad ono u dodatku, sve samo nijedne riječi o strahu i hrabrosti. U dodatku se nalaze informacije o životu kornjača i pitanja za raspravu vezana uz životinje. Malo sam bila razočarana jer sam očekivala nešto korisno vezano uz strah i odvajanje od roditelja, nešto iskoristivo jer imam dijete koje se baš ne voli odvajati ni ići u vrtić.  Kao što rekoh, Howarthe inače volim, ali ne mogu si pomoći, ova mi je serija njihovih slikovnica jednostavno dosadna. Isti sam osjećaj imala i kad smo čitale Zašto se bojim?. Očekivala sam nešto korisno vezano uz emocije iz naslova, a ostala sam praznih ruku. Evenio slikovnice ipak nemaju premca kad su u pitanju dječje emocije.  
Ako tražite nešto kako biste prevladali strah kod djeteta, ovu mislim da možete preskočiti; ako vas zanimaju kornjače, onda je definitivno dobar odabir!

Gospođica Škarica

Kad mi je usred noći iskrsnuo post ArTresor naklade o sniženju njihovih slikovnica, odmah sam krenula istraživati što bih mogla naručiti. I napravila sam narudžbu, a u košarici nije bila ova slikovnica. Negdje sam pročitala neki komentar u stilu da nije baš nešto. Onda sam je sljedeći tjedan posudila u knjižnici i moram vam reći, nama je baš posebna. Naravno da mi je bilo žao što je nisam uvrstila u narudžbu, ali nema veze, i ovako smo uživale. 

Na onižem brežuljku od papira, u malenoj kući od papira s krovom od papira i zidovima od papira, zavjesama od papira i namještajem od papira, živjela je sićušna dama - Gospođica Škarica. Sve, ama baš sve, u ovoj je slikovnici od papira, osim, naravno, škarica koje su metalne, ali se čuvaju u papirnatoj kutiji koju otključava papirnati ključić. Kad je u svom dvorištu pronašla jedan novi komad papira, gospođica se Škarica odmah bacila na rezuckanje. Napravila je balon kojim se vinula pod ljetne oblake, brodić kojim je plovila kroz papirnate valove, haljinu za večernju zabavu... ali sa svih se svojih papirnatih pustolovina vraćala svojoj papirnatoj kućici usamljena, nije imala kome ispričati o svojim papirnatim doživljajima... A kad joj je u dvorištu naraslo ogromno papir-stablo, odmah je izrezala hrpu životinja, ali ni to nije bilo dovoljno da se razveseli. Ostala su joj samo dva papira. Kako je riješila svoj problem, kako se oslobodila praznine koju je osjećala, vjerojatno naslućujete. Ali uzmite slikovnicu i pročitajte da vidite način na koji je realizirala svoju genijalnu ideju. 

Gospođica Škarica jedna je neobična priča o usamljenosti. Prije svega neobična zbog svojih ilustracija. Ilustracije su ovdje zapravo škarorezi. Svaki je predstavljen na pozadini različite boje, a napravljen je od običnoga bijelog papira. Ne možete vjerovati da je netko to zaista izrezao, toliko su precizni i prepuni detalja. Isprva sam mislila da će curki biti dosadni, ali uživala je u njima. Autorica je škaroreza grafička dizajnerica Naomi Shapira koje je za ilustraciju ove slikovnice uvrštena na Časnu listu IBBY-ja (International Board on Books for Young People). 

U ovom materijalizmu u kojem živimo gdje je samo bitno tko ima koliko i na što troši, jesmo li zaista sretni sa svim tim materijalnim? Natjerat će vas na razmišljanje ova Gospođica Škarica, ali takve obično i jesu slikovnice koje izdaje ArTresor naklada. Usrećuju li nas stvari više nego ljudi? Slikovnica je na tragu one "Nijedan čovjek nije otok, sasvim sam za sebe" i prenosi jednu divnu poruku koju bi svako dijete trebalo usvojiti. Što nam zaista vrijede sva blaga svijeta, ako na kraju nemamo nikoga s kime bismo to podijelili. Zvuči otrcano, znam, ali toliko je istine u toj otrcanosti. Može li papir, pardon, novac, zaista ispuniti prazninu i nadoknaditi toplinu zagrljaja, ljudski kontakt, razgovor i smijeh?  Pravi je biser ova slikovnica i definitivno je preporučujemo! 

Autorica je priče Nathalie Belhassen. 

Princeza i čarobnjak

Našli smo se u ružičastoj fazi princeza, kruna, Ane i Elze, jednoroga i šljokica. Među njima se našla šljokičasta i ružičasta Princeza i čarobnjak. Autorica je slikovnice poznata nam Julia Donaldson, a ilustratorica Lydia Monks, izdavač Profil, trenutno na sniženju.

Ovo je jedna nestereotipna slikovnica o princezi, koja sadrži elemente različitih već poznatih bajki. Princeza Eliza slavi rođendan, kad na proslavu uleti zli čarobnjak, pretvori cijelo slavlje u kamen, otme princezu te je zaključa u podrum svog mračnog dvorca. Ipak, pojavi se dobra vila koja baci čaroliju kojom je princeza dobila sedam prilika za bijeg:

"Princezi nek čarolija moja omogući

da mijenjanjem boje i oblika zbriše kući."

Pomalo podsjeća na Trnoružicu? Proslava na koju je nepozvana došla zla vila i bacila prokletstvo, ali je dobra vila ublažila kletvu, svi su zaspali kad se Trnoružica ubola, a ovdje su okamenjeni i sl. Princeza Eliza svaki se dan pretvori u neku novu životinju, ali je čarobnjak uspije pronaći, sve dok ga naposljetku ona ne nadmudri, jer bajke moraju imati sretan završetak, zar ne? 

Ova slikovnica na prvu odudara od svega što smo čitale od Julie Donaldson jer je uglavnom u prozi, rimovane su čarolije koje izriče ili čarobnjak ili dobra vila. To mi je bilo baš neobično i čak sam pomalo razočarana, nedostajali su mi stihovi. Ilustracije su divne, ali ja inače strašno volim Lydiu Monks. M. je, naravno, zapela na hrpi detalja: u tekstu stoji kako je Eliza upravo puhnula svijećice kad dođe čarobnjak, a na ilustraciji je torta s upaljenim svjećicama; zatim ju je mučilo zašto je Elizina haljina prljava kad je u podrumu i zašto čarobnjak ima pauke u podrumu i sl. Dakle, ilustracije definitivno otvaraju mjesta za razgovor, pogotovo ako i vaši klinci paze na sitnice. 

Tih sedam prilika koje je Eliza dobila za bijeg prati sedam dana u tjednu i sedam boja - što je vrlo domišljat način da s malenima bez imalo muke naučite i dane u tjednu i boje. Boje već dobro znamo, ali dane u tjednu nismo puno spominjali do sad. Otkad čitamo ovu slikovnicu ujutro obavezno pita koji je danas dan, koji je sutra dan, a koji je još sutra (misleći na prekosutra). 

Kao i sve bajke i ovdje se radi o borbi dobra i zla. Dobro, naravno, pobjeđuje, a najbolje je od svega što uopće nema princa na vidiku. Eliza se sama domislila kako nadmudriti čarobnjaka i sama je zaslužna za svoj bijeg pružajući tako ovoj slikovnici i dašak feminizma. 

Izgubio se jedan zeleni pas

Ova slikovnica dio je serije Pričam ti priču, odakle potječe i Oprostite, jeste li vi vještica o kojoj sam nedavno pisala. Autor je Pascal Biet, a izdavač Školska knjiga, slikovnica dolazi u tvrdom uvezu.

Djevojčica Sara ima psa, zamislite sad, zelene boje. Naravno, čuva ga u kući kao oko u glavi i ne dozvoljava mu da izlazi van što njega čini tužnim, nesretnim i usamljenim. Pa i on bi se igrao s ostalim psima i trčao po travi. Jednog dana Jakov, zeleni pas, iskoristi priliku te izađe van. Reakcije drugih psa na njegovu boju su sve samo ne očekivane. Jakovu sine odlična ideja te odluči uljepšati i sve ostale pse, a dok on priprema teren za svoju ideju, Sara ga traži i lijepi gradom oglase Izgubio se jedan zeleni pas. To je ukratko sadržaj ove slikovnice.

Biti drugačiji ponekad je zaista teško. I Sara je s pravom u strahu za Jakova. Ali isto nas tako ljudi, tj. u ovom slučaju psi, ponekad ugodno iznenade i kad očekujemo napade i osuđivanja, reagiraju potpuno suprotno, ljudski, znatiželjno. Jakov se također brinuo hoće li ga i kako će ga prihvatiti ostali psi kad je izašao, pa je vidio da vanjski svijet ne mora uvijek biti strašan i okrutan kakvim ga zamišljamo.

M. se slikovnica svidjela. Ona uvijek zapne za neki detalj, za neku stranicu. Tako je ovdje zapela na stranici gdje Jakov bere cvijeće. Pa ima stotinu pitanja: je li to njegovo dvorište, smije li gaziti travu, zašto bere cvijeće (jer njoj baka ne dozvoli da ga trga) i tako unedogled...
Sve u svemu, zgodnjikavo i lagano štivo, idealno za 3+. 

Kad je Findus bio mali i izgubio se

Nisam dugo tipkala. Zaredale se neke virozice i problemi pa je sve ostalo bilo na čekanju. U trenucima depresije zbog toga što je malena opet nešto pokupila, naišla sam na super recenziju slikovnica iz serije o Pettsonu i Findusu. I naravno, dva klika mišem bila su dovoljna da dva dana kasnije držim neke od njih u rukama. Radi se o dvjema slikovnicama nagrađivanog švedskog pisca i ilustratora Svena Nordqvista, izdavač Planet Zoe. Slikovnice su Upoznajmo Pettsona i Findusa (79,00) te Kad je Findus bio mali i izgubio se (99,00). Planet Zoe daje neki popust ako naručite više slikovnica istog autora, a meni je super što je dostava iznad stotinjak kuna besplatna. 

Ako se želite upoznati s tim dvojcem, počnite s ovom slikovnicom jer ona govori kako je Pettson dobio Findusa. Starac Pettson se pijući kavu sa susjedom požalio da je usamljen te mu je ta ista susjeda donijela malog mačića u kutiji s naljepnicom "Findus zeleni grašak". Ako sam dobro odradila svoje Google istraživanje, Findus bi trebala biti švedska marka smrznutog povrća. Starac je, naravno, pretpostavio da je to mačiću ime. Njih se dvojica odmah sprijatelje, mačić čak jednog dana progovori (ništa čudno) i dobije zgodne zelene prugaste hlače koje stalno nosi. U knjizi ćete doznati u kakvoj se nevolji našao kad se nakon švrljanja dvorištem susreo s jazavcem te tko mu je pomogao da se vrati svom Pettsonu. Pojavljuju se tu još kokoši koje govore te mala čudna stvorenja po imenu mukle. 
Ono što vam mogu reći jest sljedeće: slikovnica ima puno teksta. Tata je tome doskočio tako da je svaku večer pročitao pola. Meni to nije uspjelo, natjerala me da čitam sve. M. će uskoro 4 (kud već?) i prati bez problema te ne primjećujem da joj je imalo zamorno. Dapače, strašno joj se sviđa.  Ima nešto šarmantno i privlačno u tom logičnom starčiću i simpatičnom mačiću. Ona doslovno vrišti od uzbuđenja na tog mačića: a vidi kud se sad sakrio, a gledaj gdje je sad, a što tu radi? Nimalo joj nije čudno što je mačić iznenada progovorio, nimalo ju ne zabrinjava odakle su se sad pojavile mukle i kakva su to stvorenja. Baš je oduševljena. Ilustracije su fantastične, živopisne i prepune detalja. Naravno, kod svakog će čitanja klinci uočiti neki novi pa ćete odgovarati na pitanja zašto Pettson ima šalicu ispod kreveta i zašto su mu papuče tako duge, kakvo je to oko na kutiji u vrtu i sl. 

Jednako je šarmantna i simpatična slikovnica Upoznajmo Pettsona i Findusa samo što je zbog manjeg formata, tvrdih stranica i puno manje količine teksta primjerenija i mlađim čitateljima. Pročitali samo je samo dva puta i M. više nije bila zainteresirana pa sam je za sad spremila. Puno joj se više sviđa ova verzija "za velike". 

Inače sve slikovnice iz serije postoje i u našoj knjižnici. Nikad ih nisam posudila baš zato jer mi se činilo da je previše teksta,  ali očito sam sad odabrala dobar trenutak pa se veselimo što ćemo uživati i u drugim pustolovinama ovog dvojca.