utorak, 4. kolovoza 2020.

Oblak u žutom kaputu


Jedna je od prekrasnih slikovnica koje smo pročitale u zadnje vrijeme “Oblak u žutom kaputu”. Priča je to o oblaku na koji padne žuti kaput jednog padobranca. Oblak ga se ne može riješiti jer bi to značilo i njegovo vlastito uništenje. No, ipak, kad nađe nekoga koje je taj kaput potreban, oblak je spreman žrtvovati vlastito postojanje.



Ako vi volite nježne, tople priča, onda je ovo definitivno za vas. Ovo je slikovnica o nesebičnosti, dijeljenju, dobroti, žrtvovanju. O svemu onom što imamo običaj zanemariti u ovom našem užurbanom materijalnom sebičnom svijetu.



Meni osobno ovo je najdraži tip slikovnica – prekrasno ispričana i nježno ilustrirana emotivna priča. Svi smo opterećeni stvarima. Ja prva priznajem da ne mogu izaći iz knjižare praznih ruku iako na policama imam dovoljno slikovnica da čitamo sljedećih godinu dana. Treba nam svima ponekad neka ovakva slikovnica da nas malo protrese i natjera na promišljanje. I malenima i velikima. Ova vam slikovnica pruža pouku koja je vrlo primjenjiva u svakodnevnom životu. Rastopit će vam srce, natjerati vas da stisnete svoje malene čvrsto uz sebe i jednostavno budete zahvalni na svemu što imate.

Čarolija zagrljaja


Danas tipkamo o slikovnici “Čarolija zagrljaja” koju je napisala i ilustrirala Dubravka Kolanović, izdavač Sipar, cijena 110 kn.





Priča je to o Medi i Vučiću, prijateljima koji vrijeme provode promatrajući zvjezdano nebo. Najednom ugledaju crveni trag koji vodi do ruba šume gdje pronađu malenoga izgubljenog došljaka iz svemira. Medo i Vučić na sve mu načine pokušavaju pomoći da se vrati kući te nakon svih bezuspješnih pokušaja, otkriju da su njegovo gorivo – zagrljaji.

Kao što možete pročitati, sama je radnja vrlo jednostavna, no način na koji je priča ispričana je baš pogođen: priča teče bez predugačkih opisa i prevelikih digresija, a ono što je ovdje zaista posebno jest taj neki ton kojim je prožeta svaka rečenica, prepun nježnosti, topline, zabrinutosti. Sviđaju nam se i ilustracije u bojama sumraka – nema tu grubih linija i oštrih prijelaza – sve je nekako razblaženo, nježno i boje kao da se prelijevaju jedna u drugu – siva, plava, ljubičasta, crvena. A osobito nam se sviđa završetak – zagrljaj kao nešto zaista čarobno i moćno.

Likovi su vrlo simpatični. Medo i Vučić, iako divlje životinje, izgledaju jako pitomo i dobroćudno. Prestrašeni su kad ugledaju neobičnog došljaka, no taj strah od nepoznatog ne sprečava ih u tome da mu pomognu. Strah prerasta u zabrinutost, a zabrinutost u tugu i bespomoćnost kad shvate da su njihovi pokušaji neuspješni. I tako pokušavajući utješiti malog svemirca, sasvim slučajno otkriju kako ga spasiti i vratiti kući. Mali pak svemirac odudara od svih svemiraca koje smo dosad srele (u slikovnicama, naravno). Uopće nije ni velik ni zastrašujuć, skroz suprotno, puno je manji od Mede i Vučića i kroz cijelu priču ne progovara ni jednu rečenicu, no sve mu emocije možete pročitati iz njegovih crnih velikih očiju.
Nekad baš sasvim slučajno naiđete na nešto što vas oduševi. Takva je priča s ovom slikovnicom. Odabrana nabrzaka, a baš je pravi maleni dragulj. Najdraži nam je dio kad Vučić odluči, vidjevši tužnog svemirca nakon još jednog neuspješnog leta, pokloniti mu svoj crveni balon:
“Izgleda pomalo tužno”, primijetio je Vučić, “ipak ću mu dati svoj balon.”
Tako jednostavna rečenica, no svaka će mama i svako će dijete znati što to znači kad nekome želiš dati svoju igračku samo da ga utješiš.

Jeste li vi čitali koju slikovnicu naklade Sipar? Skrivam u ormaru već neko vrijeme njihovu “Priču o Vilmi Špigl” koju smo dobile na poklon J.